Devet dugih godina otkako je 2. oktobra 2017. godine prestalo kucati srce Azre Kolaković – Donne Ares, jedne od najpoznatijih Bišćanki i žene čiji su glas, osmijeh i nevjerovatna životna snaga ostavili trag mnogo dublji od muzičke karijere.
Vrijeme prolazi, generacije odrastaju, grad se mijenja, ali u Bihaću postoje imena koja ne blijede.
Donna je jedno od njih.
Rođena je 1. januara 1977. godine u Bihaću, gradu kojem se uvijek vraćala i kojem je pripadala. Odrasla je uz muziku, završila muzičku školu, a talenat ju je odveo daleko izvan granica rodnog grada.
Publika ju je zavoljela zbog pjesama, posebnog glasa i energije koju je nosila na scenu. „Ti me više ne voliš“, „A to mi nije trebalo“, „Sviraj nešto narodno“ i brojne druge pjesme obilježile su njenu karijeru i ostale živjeti dugo nakon njenog odlaska.
Ali posljednje godine njenog života pokazale su jednu drugu Azru.
Možda još veću od Donne Ares sa pozornice.
Pokazale su ženu koja je svoju najtežu životnu bitku odlučila voditi javno, otvoreno i nevjerovatno hrabro.
Kada je oboljela od karcinoma, nije skrivala ono kroz šta prolazi. S publikom je dijelila teške dane liječenja, strahove, padove, ali i trenutke nade. Svojom otvorenošću davala je snagu i drugim ljudima koji su prolazili kroz iste ili slične životne bitke.
I upravo tada Donna je za mnoge prestala biti samo pjevačica.
Postala je simbol borbe.
Simbol čovjeka koji i onda kada mu život zada najteži udarac pokušava pronaći razlog za osmijeh.
Umjesto da svoju bol sakrije od svijeta, pretvorila ju je u poruku drugima da se bore. Govorila je o bolesti, pokušavala podići svijest o problemima oboljelih i svojim primjerom pokazivala koliko snage može stati u jednog čovjeka.
Zbog toga je njen odlazak 2. oktobra 2017. godine bio mnogo više od vijesti o smrti poznate pjevačice.
Bihać je toga dana izgubio svoju Azru.
Djevojku iz svog grada koja je otišla na velike pozornice, ali nikada nije prestala pripadati Uni, Bihaću i svojoj Krajini.
Na njenom posljednjem ispraćaju okupili su se porodica, prijatelji, kolege i brojni građani. Govorilo se o njenoj dobroti, nesebičnosti, stvaralačkoj energiji i nevjerovatnoj snazi kojom se borila do samog kraja.
Ukopana je na gradskom mezarju Humci u svom Bihaću.
Devet godina poslije, tišina njenog odlaska nije uspjela utišati ono što je ostavila.
Donna i dalje živi svaki put kada iz zvučnika krenu prve note neke od njenih pjesama. Živi u sjećanjima ljudi koji su je poznavali, u pričama njenih Bišćana i u uspomenama generacija koje su uz njene pjesme voljele, plakale i odrastale.
Bihać joj je posthumno dodijelio i najveće gradsko priznanje – Povelju „26. februar“, za doprinos muzičkom stvaralaštvu, kulturi, humanitarnom radu, promociji grada te za optimizam i hrabrost koje je pokazala tokom borbe s bolešću.
Donna nije zaboravljena ni u redakciji portala KRAJINA.BA, koji joj je pružao podršku i za vrijeme njenog života i njene najteže borbe. Kao jedan od rijetkih medija koji se iz godine u godinu prisjeti godišnjice njenog preranog odlaska, KRAJINA.BA će tu tradiciju nastaviti njegovati i u godinama koje dolaze. Ne zbog brojeva, pregleda ili naslova, nego zbog uspomene na jednu Bišćanku koju ne smijemo prepustiti zaboravu. Naša je obaveza da nove generacije Bišćana, Krajišnika, ali i ljudi širom Bosne i Hercegovine i izvan njenih granica, podsjećamo ko je bila Azra Kolaković – Donna Ares.
Jer ona je bila mnogo više od poznatog imena na muzičkoj sceni.
Bila je bihaćka heroina koja nas je prerano napustila.
Možda upravo zato danas, devet godina nakon njenog odlaska, Donna Ares nije samo uspomena na jednu pjevačicu.
Za Bihać je ostala Azra.
Njegova sugrađanka. Njegov prepoznatljivi glas. Njegova žena nevjerovatne energije i hrabrosti.
Prošlo je devet godina otkako je nema.
A opet, dovoljno je da negdje zasvira jedna njena pjesma i učini se kao da nikada nije ni otišla.
Jer postoje ljudi čiji odlazak vrijeme polako pretvori u uspomenu.
A postoje i oni koje vrijeme ne uspije odnijeti.
Donna Ares bila je jedna od njih.
Bihać te nije zaboravio, Azra. Ni Krajina te nije zaboravila. I neće.