Iako je vijest o prekidu vatre u Libanu, koju je objavio američki predsjednik Donald Trump, u svjetskim medijima odjeknula kao trijumf zapadne diplomatije, stvarnost na terenu sugerira posve drugačiju priču, navodi analiza objavljena u The Palestine Chronicle.
Umjesto rezultata strateškog planiranja Tel Aviva ili diplomatske vještine Washingtona, ovaj se dogovor doima kao iznuđen potez nametnut kontinuiranim pritiskom Irana i neuspjehom Izraela da na bojnom polju ostvari odlučujuću prevlast.
Diplomatija kao nastavak rata drugim sredstvima
Ono što Izrael danas naziva diplomatijom dramatično se razlikuje od konvencionalnog poimanja pregovora između ravnopravnih strana.
To je model u kojem se politički ishodi pokušavaju nametnuti kroz kombinaciju nasilja, ciljanih atentata i blokada.
Kada vojna mašinerija ne uspije slomiti otpor, poseže se za političkim inženjeringom kako bi se za pregovaračkim stolom postiglo ono što je oružju ostalo nedostižno.
Međutim, ta se strategija danas suočava s nepremostivim preprekama. U Gazi, gdje je uništenje infrastrukture gotovo potpuno, a žrtve su u golemom postotku civili, postalo je jasno da čak ni maksimalna upotreba sile ne donosi trajan politički dobitak.
Ono što je nekad bila neprikosnovena doktrina “Željeznog zida”, uvjerenje da će neumoljiva sila s vremenom prisiliti svaki otpor na kapitulaciju, sada se pokazuje nedostatnim pred novom regionalnom stvarnošću.
Paradoks egzistencijalnog rata
Premijer Benjamin Netanyahu aktuelne sukobe definira kao egzistencijalne, povlačeći paralele s 1948. godinom.
No dok je tadašnji rat rezultirao utemeljenjem države, ovi današnji ratovi testiraju njenu sposobnost da uopće opstane kao isključiv doseljeničko-kolonijalni projekt.
Izraelsko društvo, premda većinski podržava vojne pohode u ime “sigurnosti”, zapravo svjedoči dubokoj krizi vlastite vojne doktrine.
Najveći strateški poraz Izraela leži u neuspjehu fragmentacije protivnika. Napori da se sukobi u Gazi, Libanu i Iranu izoliraju jedno od drugoga u potpunosti su propali.
Umjesto toga, stvoren je međusobno povezan front u kojem Iran diktira tempo diplomatije, uvjetujući svaki dogovor razvojem događaja na svim ostalim ratištima.
Historijski zaokret
Trenutna situacija u Libanu nije izoliran incident, već dokaz šireg strateškog zastoja.
Izrael je bio prisiljen na aranžmane o prekidu vatre ne iz vlastitog izbora, već zato što nije uspio poraziti Hezbolah niti slomiti volju libanonskog naroda.
Čak i nakon intenzivnih operacija protiv Irana početkom 2026. godine, postalo je jasno da se Teheran ne može destabilizirati brzim vojnim udarima po uzoru na prijašnje modele u Iraku ili Libiji.
Sve to ukazuje na duboki historijski pomak.
Temeljni stubovi izraelske strategije, nadmoćna sila, rascjepkanost neprijatelja i potpuna kontrola narativa, više ne funkcioniraju kao nekada.
Dok službeni Tel Aviv i dalje proglašava pobjede, realnost na Bliskom istoku sugerira da se ravnoteža moći konačno promijenila.
Prvi put u modernoj historiji, putanja događaja više se ne savija u korist izraelske regionalne dominacije, ostavljajući agresivnu diplomaciju ne kao sredstvo trijumfa, već kao jedini preostali alat u trenutku kada je vojna moć dosegla svoje limite.